Botovska era

FOTO: Twitter

Ona jeste revoluciona(rna), iznenađuje veća očekivanja, međutim, veliko je pitanje koliko je evoluciona. Sve mi se čini da u tom smislu, evolucionom, ima suprotan pravac i da se vraća unazad, a videćemo i zašto.

Poznato je da se na naše visoko školstvo vrši pritisak da se poveća broj ESPB bodova i tu ništa ne doprinosi priča o obimnijem gradivu na našim prostorima koji tako nešto teško omogućava. Bitna je cifra, pa o koliko god gradiva se radilo, jel'te.

S druge strane, u srednjim školama se juri prosek zato što to nosi neke bodove za upis na fakultet, na fakultetu se juri prosek zbog upisa na master studije. Opet brojke. Više nas ne obavijaju brojke samo kada su novčanice u pitanju, već i kada je u pitanju naše obrazovanje, koje po svojoj definiciji treba da ima veze sa znanjem. Ipak, sva je prilika da današnji cilj obrazovanja sve više protivreči svom pojmu.

Tu su potrebni udžbenici i tekstovi, predavači, radni stolovi, čitaonice, sve je dato na tacni, samo treba zagrejati stolicu. Međutim, nisu sve potrebe sticanja znanja samo u sredstvima. Rekla bih da je način od ključne važnosti. Znaćemo koji je način ako uvidimo koji su nam ciljevi važni. Među ciljevima poput: „upisati srednju školu, fakultet, master studije, osigurati budžetsko mesto, očistiti godinu“ nije ni čudo što se jure tamo neke cifre, jer baš one u najvećoj meri omogućuju postizanje tih ciljeva. U dokumentima koji naznačavaju postizanje tih upisa i uslova nije navedeno snalaženje u određenim situacijama, širok raspon razmišljanja, primena znanja u raznim sferama, već te brojke. Toliko poena za upis, onoliko poena za budžet i tako dalje. Tačno je da se ni te brojke ne mogu dobiti bez određenih vrsta znanja i veština, ali nije uvek slučaj da su oni to u pravom smislu te reči, pogotovo kada znanje i veštine nisu same sebi cilj.

Iznenadićete se koliko se današnji đaci, a dobrim delom i studenti snalaze uglavnom u okvirima naučene lekcije i teško primenjuju svoje znanje. Današnji sistem nameće tempo u koji se oni uklapaju na ovaj način. Uglavnom se zna šta nastavnici traže, gde se ti redovi mogu naći i to se nauči, dobije se ocena i ide se ka novim pobedama (ocenama, bodovima). Čak i sami nastavnici imaju običaj da kažu nešto poput: „Ovaj deo vas neću pitati“ i obično se taj deo informacija filtrira kao nebitan, da se ne bi mozak preopteretio i nebitnim stvarima. Ovo sve dovodi do tipičnog bubanja nečeg vrlo ograđenog, što ima za cilj postizanje onoga što se ne bi moglo nazvati znanjem po sebi, već trenutnim znanjem zarad nečeg drugog.


web_novinarstvo_3.jpg


Svesni smo da su ovo katastrofalni rezultati i da nas oni mogu dovesti do urušavanja mnogo čega. Ne možemo promeniti nastavni plan i program, ali možemo doprineti promeni sistema na bolje ako pođemo od sebe. Polazeći od sebe promenićemo ciljeve koji su se, slobodno mogu reći, izopačili, a ono što je sada ispao cilj biće propratna stvar, koja jeste bitna, ali nije cilj koji se može meriti sa znanjem po sebi kao ciljem. Šta bi unekoliko promenilo stvar i istreniralo mozak onih koji uče da to znanje bude otvorenog tipa?


To je nešto što u svakome od nas prirodno dolazi u određenom životnom stupnju. Javlja se čim uočimo svet različitosti, kontrarnih i kontradiktornih stavova i različitih mišljenja. Tada se javlja kritičko mišljenje. Takvo mišljenje nas navodi na promišljanje, širi domen naših misli, dovodi nas do povezivanja stvari, primenu nečeg poznatog na ono nepoznato, jednom rečju – čuva naš mehanizam za učenje od botovanja, od pukog bubanja informacija koje ne umemo da primenimo. Na tome treba raditi, to se vežba. Iz tog razloga danas sve više nestaje, jer se akcenat stavlja na nešto drugo. Kada bismo svi zajedno razmišljali o alternativama, problematici raznih stvari, pokušavali da na razne načine utvarimo svoje znanje (i time ga učinimo još širim i dugoročnijim), doprineli bismo sopstvenoj evoluciji, ali ovog puta zaista u pravcu napretka.

Podstičimo i sebe i druge na postavljanje dobrih pitanja i pokušajmo na njih da damo adekvatne odgovore, ali imajmo u vidu i alternativna rešenja. Posvetimo i njima pažnju. Na tom putu ćemo i uvideti koliko je vredno samo znanje, učenje kao proces i aktivno razmišljanje. Nemojmo dozvoliti sebi da nam generacije nazaduju, da postanemo prazni vlasnici ispunjenih papira.

Lepo je Imanuel Kant rekao – dužnost je da se misli! Mislite o tome i uvidećete zašto.