Bojan Vesković: Kako sam zavoleo fotografiju?
Bojan Vesković

Kada si počeo da sa baviš fotografijom i zbog čega?

Fotografijom sam počeo da se bavim još kao mali, mada ne bih to uzimao kao datum ili vremensku distancu. Zvanično sam počeo 2008. godiine, kada sam najpre fotografisao svoju porodicu, decu, pa sam tako i kupio prvi ozbiljan foto-aparat i krenuo u neko prvo učenje, istraživanje i igranje svetlom.

Šta ti je inspiracija prilikom fotografisanja?

Inspiraciju čine različite stvari: ljudi, razne scene, događaji, trenuci u kojima se mogu uhvatiti određene emocije ljudi... Volim da fotografišem i komercijalne stvari, recimo, korporativne fotografije, portrete, decu, mladence (Outdoor Wedding).

Kaži mi nešto više o vrstama fotografije kojima se najviše baviš.

Najčešći oblici fografije kojima se bavim su: fotografisanje portreta, dece, komercijalno fotografisanje, Wedding fotografije i LifeStyle.

Bojan Vesković
Bojan Vesković

Portretna fotografija - pored onog znanja o samom poziranju i komunikaciji u radu sa samim modelom ili osobom koja se fotografiše, potrebno je imati odnos i saradnju sa modelom da uvek može da se oseti lagodno, da sebe ne opterećuje time što je uvek ispred kamere, da ne bude stegnut/a, već da, jednostavno, može da ispolji svoju emociju ili da iznese priču one teme koju smo zadali za svoje snimanje.

Što se tiče fotografisanja dece, to je jedna posebna grana u kojoj treba imati mnogo strpljenja. I pored toga što sam roditelj i imam osećaj za decu, moj posao kroz karate mi dosta pomaže, jer sam tu naučio da radim sa decom, da se sa njima igram, družim i usput nešto naučim.

Fotografisanje venčanja trenutno kod mene zauzima prvu poziciju, jer je najčešće radim. Samo fotografisanje venčanja nije klasično: da odemo na venčanje, fotkamo goste, prodajemo fotografije itd., već se moje fotografisanje venčanja bazira na kreativnom fotografisanju mladenaca, kako u studiju, tako i u prirodi (Outdoor Wedding fotografija). 


Wedding fotografija je spoj više vrsta. Dakle, potrebno je da poznajete portretne fotografije, LiveStyle, studijske fotografije i dosta nekih drugih sitnica koje se provlače kroz druge vrste fotografija, kako biste uspeli da napravite jednu zanimljivu foto-priču. Ako samo radite studijski, ne možete da sklopite potpunu priču.

Šta utiče na kvalitet fotografije?

Obično ljudi misle da ako imate dobar i nov foto-aparat, da ste dobar fotograf. Međutim, ja kažem da niste, kao što ni pisac romana nije onaj koji ima najbolju pisaću mašinu. 


Potrebno je imati, kako dobru tehničku opremu: dobar aparat, objektiv, svetlo, tako i tehničko znanje o fotografiji i o tome šta treba postići. Potom je, u toj trećoj fazi, potrebno da imate duhovnu stranu: ideju i maštu i da imate sreće da taj objekat snimanja ili model može da iznese takvu priču da sve to sklopite.

Koliko ambijent utiče na fotografiju?

Ambijent je svakako važan. Kada, na primer, fotografišem mladence, mogu sa istim postavkama aparata, istim nivoom obrade, istim znanjem da ih snimim u gradu na nekoj betonskoj površini ili na nekoj livadi. To će izgledati već viđeno. 


Onda, te iste mladence mogu da odvedem na more, blizu nekih stena, tokom zalaska sunca, gde more zapljuskuje stene, pomislićete: Wow, kakva fotografija! Zapravo ćete se oduševiti tim ambijentom i utiskom šta se tu dešava, dok to na prostoj sceni niste imali mogućnost da prikažete, jer je prazna i prikazuje samo to dvoje mladih ljudi. Hoću reći, ambijent može dati mnogo širu priču.

Bojan Vesković
Bojan Vesković

Iz tog razloga, biram lokacije koje mogu da iznesu priču o mladencima. Uvek pokušavam da saznam nešto više o njima, njihovim životima, počevši od toga ko su, odakle su, čime se su se bavili pre upoznavanja, čime se bave trenutno, šta planiraju dalje da rade, kako su se upoznali i slično. I onda, u zavisnosti od mogućnosti koje imamo, pokušavam da razvijem foto-priču.

Koliko programi za obrađivanje fotografija utiču na kvalitet?

Što se programa tiče, uglavnom svi fotografi koriste iste. Naravno, ima raznih programa koji rade po principu nekih već isprogramiranih šema za obradu, pa samo odaberete određeni profil (filter) kako želite da vam fotografija izgleda (na primer, na Instagram-u).


Međutim, mnogi misle da je to obrada fotografija. Obrada je, ipak, nešto drugo. Obično podrazumeva: retuširanje i uklanjanje deformiteta na licu, jačanje određenih delova.

Na primer: snimili ste savršenog modela, koji u određenom uglu ima izraženo uvo, pa ispada da model ima veliko uvo. Zbog toga i služi retuširanje: da se uvo malo smanji ili poveća, recimo, beonjača, ukloni kapilar u oku, skine crvenilo, bubuljica ili ožiljak na licu. To uklanjanje nije glavna stavka koja utiče na kvalitet fotografije, već oni dođu kao „šlag na torti“ ili „svećica za rođendan“.

Kako si stekao znanje u vezi sa fotografisanjem? Da li si pohađao neke časove ili si samouk?

Ljudi me uglavnom to pitaju. Nekad, sa nekom vrstom žaljenja, a ponekad, čak i sa ponosom kažem da nisam završio nijednu školu. Probao sam da zamislim da sam stvarno na fakultetu, kupovao sam časopise, knjige pravih majstora, kako iz Srbije, tako i iz drugih zemalja. Sve što sam čitao pokušavao sam da primenim u praksi, a onda sam od prijatelja, rodbine ili nekad i klijenata, dobijao povratne infromacije zašto je to dobro ili nije i da li može bolje. Posmatrajući i proučavajući tuđe primere i ideje sam bukvalno studirao bez fakulteta.

Kako uspevaš da opustiš modele koje fotografišeš, nezavisno od toga ko su oni?

To objašnjavam na prost način: ja, kao freelancer, svojim imenom i prezimenom, sarađujem sa modelima, dok to nije slučaj kada odete, recimo, u neke privatne firme. Zakažete photo session sa menadžerom, on vam obeća jedno, a kada se sutra pojavite na terenu, dođe nepoznati fotograf (ne znate ko je, kog je kvaliteta, šta će raditi), pa se može desiti da se sam produkt razlikuje od planiranog.

Bojan Vesković
Bojan Vesković

Kod mene je drugačiji slučaj: ljudi su pratili moje radove, kroz njih su doživeli mene i time su već postali deo priče, tako što su zapazili da nešto mogu i želim da napravim za njih. Onda, kada me kontaktiraju, do fotografisanja imamo pet-šest sastanaka, uz stalnu komunikaciju putem društvenih mreža i mobilnog telefona... 


Sa tim ljudima se toliko dobro upoznam, da većina mojih klijenata postaju moji porodični prijatelji. Tako više nemamo formalan odnos klijent – fotograf, već prijateljski, a samim tim su i oni opušteniji tokom snimanja.

Koji su tvoji budući planovi?

Moji planovi za neku dalju budućnost su, najpre, vezani za širenje mog delovanja kroz dečiju fotografiju. Rad sa decom je doveo do toga da sam došao na ideju da kreiram specijalizovani studio za fotografisanje malih beba i malo starije dece. Taj studio će obuhvatiti jednu kompletnu scenu, koja će biti uređena tako da izgleda kao da su to mali ljudi u nekim posebnim ambijentima, sobama, sa posebno uređenim zidovima, podovima, stolicama, klupama, ormarićima... 


Sve u cilju da izgleda kao da su ti, nalik mali ljudi, zapravo veliki u svom ambijentu u kojem rade. Pored toga, planiram da se posvetim i korporativnoj fotografiji.