Uništila je „Bizmark”: Besna gospođa Foset

FOTO: dnevno.rs

U aristokratskoj porodici uglednog advokata, 4. marta 1921. godine u Kensingtonu, zapadnom delu Londona, rođena je Dženet Karolin Hjuz. Roditelji su svojoj ćerki namenili budućnost malograđanske domaćice. U tu svrhu, poslali su je u „Školu za mlade dame“, gospođice Ajronsajd. U njoj su polaznice obučavane da se na najbolji način prikažu u društvu, te tako sebi obezbede udaju, a usavršavale su i veštine vođenja domaćinstva. Škola nije ohrabrivala svoje polaznice da se dodatno obrazuju. Džejn je ovo iskustvo opisala kao „gubljenje vremena”. Takođe, smatrala je da je novac od školarine mogao biti mnogo korisnije upotrebljen.

Buntovnička priroda mlade Dženet došla je do izražaja kada je odbacila zadnje slovo svog imena. Od Janet (Džanet) je postala Jane (Džejn). Tako će njeno novo ime, kojim će se predstavljati do kraja života - Džejn, postati simbol njene samostalnosti.

Takav način razmišljanja je mladu Džejn doveo do upisa u baletsku školu. Njenu uspešno napredovanje prekinula je primedba madam Ninet de Vola - da je suviše visoka za balerinu. Posle napuštanja baletske škole, upućuje se u Švajcarsku, gde usavršava nemački jezik.
Na početku Drugog svetskog rata, dobija pismo od stare školske drugarice koji radi u Blečli parku (centar za razbijanje nemačkih šifara) sa pozivom da joj se pridruži. Britanija, pritisnuta ratom, nije marila za predrasude, pa su i žene dobrodošle u redove njene vojske. Kako je za razbijače šifri preduslov bio intiligencija i perfektno znanje nemačkog jezika, Džejn dobija posao.

4b-551060.jpg
FOTO: express.co.uk

U „Odeljenju šest” kojem je dodeljena, uslovi rada bili su veoma teški. Na sredini sobe se nalazila peć koja je slabo grejala, ali je dimila. Dve sijalice su škiljile sa plafona. Ovo odeljenje – na kojem su bile zaposlene isključivo žene – bilo je pod konstantnim pritiskom, u stisci sa vremenom i pod stresom.
Informacija je krucijalna za dobijanje rata, te se ovo odeljenje bavilo tom problematikom. Svaka od zaposlenih žena je na svom stolu imala mašinu koja je imitirala rad nemačkog aparata za kodiranje, „Enigma”. Kroz mašine su puštane presretene poruke koje su zatim dešifrovane. Mašina na kojoj je radila Džejn, 21. maja 1941. godine preradila je poruku koja je delovala potpuno nebitno. No, pronicljivoj i inteligentnoj Džejn nije puno trebalo da shvati da se radi o poruci koja govori o putanji kretanja „Bizmarka”. „Bizmark” je bio nemački brod koji je britanskoj mornarici naneo mnogo štete, te je njegovo uništenje predstavljalo prioritet. Svoje otkriće Džejn je podelila sa pretpostavljenima.

220px-HMS_Dorsetshire_Bismarck_survivors.jpg
FOTO: wikipedia.org.rs

Na osnovu tog podatka, na putu ka francuskoj luci Brest, britanska mornarica je presrela ozloglašeni „Bizmark”. Sa „Dorseta” su ispaljena dva torpeda koja ga potapaju 27. maja 1941. godine. Bila je to velika pobeda za Britaniju i Džejn, koja nastavlja svoj rad u Blečli parku sve do završetka rata.
Ted Foset, bivši pripadnik Kraljevske mornarice, postaje njen suprug 1947. godine. Rađaju im se sin i ćerka. Dobivši stipendiju Kraljevske muzičke akademije, Džejn postaje student ove prestižne ustanove. Uspešno je završava i započinje karijeru operske pevačice. Posle petnaest godina rada, ova majka dvoje dece, shvata da zbog prirode posla, nedovoljno vremena posvećuje porodici i tada stavlja tačku na karijeru pevačice.
Prihvata posao sekretara „Viktorijanskog društva” 1964. godine. Predsednik ovog društva Pevsner i Džejn, uz podršku Džona Betjemana i princa Filipa, uspešno su se izborili protiv pokušaja Britanske želelznice da sruše železničke stanice podignute u viktorijanskom dobu. O tome koliko je srčani protivnik bila Džejn, govori podatak da je od šefova Britanske železnice dobila nadimak „Besna gospođa Foset”. Njen rad je doveo do očuvanja pet železničkih stanica iz viktorijanskog doba, od kojih je najbitnija stanica Sveti Pankras. Takođe, doprinela je očuvanju Midlend grand hotela, građenog u gotskom stilu, a koji se nalazi u neposrednoj blizini ove stanice.

28fawcett-obit-1-blog427.jpg
FOTO: nytimes.com

Nagrađena je 1975. godine titulom viteza. Ova titula se dodeljuje osobama koje su humanitarnim radom van državne službe, dale doprinos u oblasti umetnosti i nauke. Proglašena je i počasnim saradnikom Kraljevskog društva britanskih arhitekata. Njen životni put se ukrstio sa Blečli parkom još jednom. Držeći kurs o očuvanju u Društvu arhitekata obradovala se kada je saznala da jedna studentkinja radi na projektu spasavanja istorijskih važnih zgrada u Blečli parku. Penzionisala se 1976. godine.
Krajem dvadesetog veka, više od pola veka posle završetka Drugog svetskog rata, na površinu je isplivala istina o „Odeljenju šest” i ženama koje su u njemu radile. Kako je Džejn bila obavezana vojnom tajnom na ćutanje, do tada nije nikome progovorila ni reč o svom angažovanju u ratu. Njen suprug je bio vojnik i često je pričao o svojim vojnim podvizima. Za sve to vreme Džejn je ostala nema. Sada je na poziv javnosti, zajedno sa svojim preživelim koleginicama, ispričala priču o svim angažovanju. Priznala je da se osećala ogorčeno što rad njenih koleginica nije bio javno priznat.
Majk Smit je 2014. godine napisao knjigu „Lutke iz Blečli parka”. Jedna od neposrednih sagovornica i svedoka bila mu je i Džejn. O događajima u Blečli parku snimljen su dokumentarni film „Razbijači šifara: Izgubljeni heroji iz Blečli parka” i igrani film „Igra kodova”. Anegdota prati njeno upoznavanje sa Ketrin, vojvotkinjom od Kembridža. Ovom prilikom, kažu da „Besna gospođa Foset” pri rukovanju sa Ketrin Midlton, protivno protokolu, nije želela da pusti vojvotkinjinu ruku, sve dok joj potanko nije ispričala sve pojedinosti o požrtvovanju svojih ratnih drugarica.

Džejn je umrla 21. maja 2016. godine tačno na dan kada je pre 75 godina razbila šifru „Enigme”, koja je dovela do potapanja „Bizmarka”.
Ova žena nije očajavala nad životnim neprilikama, nije odustajala. Menjala je profesije, prilagođavala se, uvek dajući svoj maksimum. Portal „Sputnik“ nas je povodom smrti Džejn Foset podsetio na njene reči: „Bili smo dovoljno srećni da budemo tamo i da radimo ono što je za većinu nas bio najvažniji posao koji smo obavljali u svojim životima. Kažu da smo spasili 40 miliona života zato što smo se našli u pravo vreme na pravom mestu, radeći svoj posao“.

Marina voli da piše...