Barka Dilo: Na talasima Francuske

Kako stižu vesti sa proletnje pučine, jedna neobična ekipa muzičara, koju ste sigurno do sad sreli na beogradskim pločnicima, tamo blizu gradske biblioteke, postala je, kako sami kažu – veslo, kapetan, paluba, mali od palube, putnici, mali od putnika, reka, more, okean, sloboda, sa sidrom na slovu i. Reč je o nekolicini mladih i talentovanih izvođača koji svojim veselim radom i upornim angažmanom spajaju dva kulturna toka. Oni povezuju Srbiju i Francusku kroz zabavu, muziku, poeziju, ples, sevdah, dobro vino i još bolje raspoloženje. Prijateljski spoj dveju zemalja najbolje se može osetiti u nastupima benda Barka Dilo, obećavajući svima jedan piratski beg iz stvarnosti, sa primesama ciganskog romansera uz mnogo smeha, ekipnog druženja i pozitivne energije. Zaplivah sa Nikolom Dum Dum Radićem (to vam je taj čupavi na slici) duž ovih uzburkanih mora. Puštamo vam galeba pismonošu, pa ako vas zainteresuje ovakva priča, uhvatite prvi plovak i zakačite se. Barka vas čeka da se maštanjem otisnete ka Seni i Mediteranu. Zahvaljujući ovakvim ljudima, Srbija je u aktivnoj i neprekidnoj vezi sa kulturnim strujanjima u celom svetu.

Gusari ili pesnici? Ili su svi gusari pesnici? Ili su svi pesnici i gusari muzičari?

Svi su gusari pesnici. Svi su pesnici gusari. Svi pesnici i gusari su muzičari. Pitanje premisa i konkluzija.
Pesnički nastrojeni gusari koji su rum zamenili vinom i rakijom, druge brodove opljačkali taman toliko da imaju instrumente kojima će se zabavljati tokom plovidbe. Imamo i ženu na brodu! Kaže se da je baksuz. Ova naša naprotiv!

Objasni se ljudima sa tim nazivom benda.

Barka Dilo, brod luđaka. Stvarno smo banda, karavan, barka, posada, a Dilo na romskom znači ludak; romski - zbog te energije i uticaja romske muzike, a jasno je da nismo baš ni normalni. Mislim da naziv baš šljaka za ovu skupinu.

Svi ste uglavnom bivši članovi sHpiritus mOvens–a. Kakvo ste iskustvo stekli dok ste nastupali u tom sastavu?

Dve turneje po Balkanu, predgrupa ZAZ, preko 200 svirki na svim mestima gde se pesma može zapevati, bezbroj saradnika, džemovanje sa Francuzima, Turcima, Kanađanima, putešestvije kroz Kosovo i po hrvatskom primorju, problemi sa komunalcima, bakute koje uživaju, deca koja đuskaju, čak sam i neke autograme podelio!

Kako publika reaguje na vaše promovisanje francuske kulture?

''Ej, ja sam učila francuski u osnovnoj, imala sam četvorku i ne znam ni reč, ali mi se toliko sviđa vaša muzika'' je nešto što najčešće čujemo. Uporede nas ponekad sa Bejrutom i Rundekom, kažu nam da smo posebni, Francuzi odlepe kad nas čuju - kao da odete u Pariz i Francuzi vam sviraju EKV i Partibrejkerse!

Koliko je frankofoni duh izražen u Srbiji?

Frankofona kultura je baš jaka u ovom delu sveta. Postoji Francuski institut, takmičenje za najbolje izvedenu frankofonu pesmu, pozorišna trupa na katedri za francuski na Filološkom fakultetu i još koješta. Još samo Depardjea da im otmemo i na konju smo!

Kako vas prihvata publika van Beograda? Postoji li razlika u nastupima u unutrašnjosti i u Beogradu?

Svakako je najvažnija energija koju nosimo, a jezik je takoreći u drugom planu. Tačno je da nas u manjim sredinama gledaju malo zbunjenije face, ali se to brzo razbije kad zađuskamo s njima i kad im prevedem par stihova na srpski i time približim priču koju pričamo instrumentima i glasnim žicama.

Čiju muziku najčešće obrađujete? Srpska kafanska muzika i francuski sevdah? Može li to zajedno?

Uglavnom francusku novu scenu - Les Ogres de Barback, La Rue Ketanou, a znamo da iznenadimo i nekim Manu Čaom, Rundekom, ciganskim standardom, nekim klasikom Aznavura. Naše svirke se uvek pretvore u jednu žestoku modernu francusku kafanu. Ako je nama koji sviramo sevdah, i publika se priključi. Kao što rekoh, pitanje energije, pitanje srca i toga koliko se predaješ publici. Dobro se oznojimo svaki put. Jedno poređenje - otac Edit Pjaf, inače akrobata, uvek je voleo da nategne flašu vina pre nastupa na ulici. Publici se to sviđalo jer su znali da se sprema da se dobro oznoji. Tako nekako i mi.

A autorski radovi?

Nešto potpuno naše. Harmonikaš i ja pišemo tekstove, ima instrumentala, uticaji kojekakvi, u stvaranju se razumemo na pogled, pristup je zanimljiv i gomila instrumenata nam širi okvire, da ne kažem - potpuno ih briše, i sve što stvorimo ima par zajedničkih crta - neobično je, DILO je, naše je.

Sviranje na ulici je u osnovi vaše ideje. Kakvo se zadovoljstvo krije u jednom toliko romantičarskom kontaktu sa ljudima?

Mnogo prostora za đuskanje, performans i improvizaciju! Jako smo im blizu i oni sami biraju hoće li biti naša publika. Rado se pentram na kante, zaplešem valcer s nekim iz publike ili prepustim doboš nekom ritmičnom mališanu.

Svi ste studenti, ako sam ja dobro upućena. Kakvi su vam planovi za budućnost?

Flautistkinja Anđele i trubač Paja su još uvek u srednjoj muzičkoj. Tako mladi, a već Dilovci!
Svako od nas ostalih ima i druge aktivnosti – gitarista – biolog Cancur svira u Špancu, harmonikaš Grljuš završio francuski, prevodi i piše odličnu poeziju, ja završavam francuski, volontiram u CIMu, stažiram u Francuskom institutu, glumim profesora francuskog i pišem poeziju. Mislim da se za sada svi više nego dobro snalazimo.

Imaš li nešto da poručiš mladima u ovoj zemlji, po pitanju njihovog muzičkog odabira?

Malo više da naginju ka svetskoj muzici, ka autorima koji pevaju na jezicima koji nisu engleski, da iskoriste sve što im YouTube pruža, da nekad malo više slušaju čukom nego ušima! Da poslušaju francuske kantautore Šarl Aznavura, Žak Brela i Serž Genzbura, svakako neopravdano nedovoljno poznate međ’ Srbalja.


Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostimaa OVDE