Anksioznost je, ipak, nasledna!
Pixabay

Istraživanje je bilo usredsređeno na majmune vrste Rezus Makaki. Kao i ljudi, neki mlađi majmuni imaju takozvani ,,anksiozni temperament’’. Ukoliko su izloženi iole stresnoj situaciji, kao što je boravak sa neznancem u istoj prostoriji, majmuni prestaju da se mrdaju i ispuštaju bilo kakve zvuke, dok nivo hormona stresa doživi vrtoglavi porast. Na potpuno isti način reaguju deca koja su previše stidljiva, ističe Ned Kalin, psihijatar na univerzitetu Viskonsin-Medison.

Kalin i njegove kolege su skenirali mozgove mladih majmuna, kako anksioznih tako i onih koji nisu patili od toga, i otkrili tri dela mozga povezana sa anksioznošću, koja su samo potvrdila njihovu teoriju o naslednosti. Istraživači su u ponedeljak (6. Jula) u časopisu Procedure Nacionalne Akademije Nauka izjavili da se približno 30 procenata varijacija u ranom razvoju anksioznosti može objasniti porodičnom istorijom.

Temperament u ranom detinjstvu

Anksioznost i depresija su široko rasprostranjeni poremećaji. Prema Nacionalnom Institutu za Mentalno Zdravlje, približno 18 procenata odraslih u Americi je iskusilo poremećaj anksioznosti u proteklih godinu dana, a oko sedam procenata je imalo ozbiljan napad depresije. Prosečna starost za početak razvoja poremećaja anksioznosti je 11 godina.

EU%20OM.gif

Deca sa veoma anksioznom naravi nose sa sobom 50 procenata rizika da se kod njih razvije mentalni poremećaj kada budu stariji, Kalin je izjavio za Live Science. On i njegove kolege, udruženim snagama, pokušavaju da otkriju moždanu osnovu ovakvog temperamenta, nadajući se da će razviti način lečenja koji bi otrgao decu iz kandži anksioznosti i depresije.

Koristeci PET skener, istraživači su u Nacionalnom centru korteksza proučavanje primata u Viskonsinu, snimili mozgove 592 mlada Rezus Makaki majmuna. Ovi majmuni su u Centru podizani u paru i nivo anksioznosti kod svakog od njih varira.

Tokom skeniranja, u sobu je ušao neznanac ni ne pogledavši u majmuna. Ovo majmuni smatraju stresnom situacijom slabijeg intenziteta, što istraživačima omogućava da posmatraju šta se dešava sa mozgom životinje tokom susreta koji izaziva anksioznost.

Borci za prava životinja i mnogi drugi su kritikovali, pa čak i pokušali da obustave Kalinov rad sa Rezus Makaki majmunima. Pokrenuli su, čak, i peticiju protiv njegovog istraživanja kojom su ga neosnovano optužili da je majmune izlagao prevelikom stresu i čuvao ih u samicama, izjavio je Univerzitet Viskonsin-Medison u svom odgovoru na peticiju.

Anksiozni mozgovi

Zbog toga što su tačno znali rodbinsku povezanost svih majmuna u koloniji, naučnici su mogli da kroz celo porodično stablo prate kako je anksiozno ponašanje prenošeno s kolena na koleno. Otkrili su da se 35 procenata varijacija u anksioznosti može objasniti genima nasleđenim od roditelja.

Međutim, naučnici se nisu ovde zaustavili i proširili su istraživanje. Posmatrali su posebne delove u mozgu koji se aktiviraju tokom stresnih situacija, a potom ih uporedili sa onim delovima čija se struktura i funkcija nasleđuju po istom principu kao i anksioznost. Otkrili su da struktura, po svemu sudeći, nije uticala na anksiozni temperament, ali funkcija ta tri dela mozga je bila i nasledna i vršila uticaj na anksioznost.

Prvi deo, orbitofrontalni korteks, nalazi se iza čela, i deo je mozga koji je najviše evoluirao, rekao je Kalin.

ocd_brain.jpg
FOTO: Wikipedia

Sledeći je amigdala, bademasti deo smešten duboko u sredini mozga, i utiče na strah i emocije.


Treći deo je limbički sistem, koji je smešten u samoj osnovi moždanog stabla, a može se naći u mozgu čak i najprimitivnijih reptila.


,,Ono što smo pronašli je povećana aktivnost u anksioznim mozgovima’’, rekao je Kalin. Kao da su delovi mozga, koji su evoluirali kako bi se suočavali sa normalnim pretnjama, postali previše kritični, i počeli da prave od komarca magarca, reagujući burno na najmanju moguću pretnju.

,,Verujemo da naše istraživanje ukazuje na to da je prekomerna aktivnost ovog sistema nasleđena od naših roditelja”, rekao je Kalin. Ona može čoveka učiniti podložnim kasnijem razvoju depresije i anksioznosti. Međutim, ako uzmemo u obzir da skoro 70 procenata varijacija u riziku od oboljevanja od ovih bolesti nije pod uticajem genetike, možemo polagati nade u lečenje i uspešnu intervenciju, dodao je Kalin.

PP%20GIF.gif

,,Ova saznanja nam usmeravaju pažnju na rano detinjstvo, podstiču nas da razmišljamo o promenama u moždanom funkcionisanju dece i da, ako je moguće, počnemo da razvijamo neke nove ideje o tome šta možemo da uradimo kako bismo pomogli deci koja pate od ove prekomerne moždane aktivnosti’’, izjavio je Kalin.

Sledeći korak nije ništa drugo do nastavak rada sa Rezus Makaki majmunima, kako bi se razumeo moždani sistem i uzajamno delovanje molekula koji vode do nastanka hiperaktivnih centara za strah, izjavio je on. Naučnici, takođe, prate razvoj male dece tokom određenog perioda, skenirajući njihove mozgove kako bi utvrdili šta razlikuje decu anksiozne naravi kod koje se razvije mentalni poremećaj od one dece koja nemaju takvih problema. Jedan poseban deo istraživanja je utvrdio da sigurna povezanost sa starateljem pomaže da se, kod veoma stidljive dece, spreči nastanak mentalnog oboljenja.

,,Ove bolesti su vrlo ozbiljne i svojstvene su velikom broju populacije’’, rekao je Kalin. ,,Moramo bolje razumeti šta ih to uzrokuje, koji su to genetski okidači i, što je najvažnije, moramo osmisliti nove načine lečenja, kako bismo takvoj deci, već u ranom detinjstvu, pomogli i skratili im muke’’.

IZVOR: Live science