Ana Stanić: Od Grada do Panike bez kompromisa

Ana Stanić od početka karijere ima SVOJE mesto na medijskoj sceni. Namerno nisam upotrebio reč estrada, smatrajući da se ne uklapa uz njeno ime i sofisticiranost njenog dela. Godine 1998. je nastupila kao solo izvođač. Džins, crvena majica, gitara u ruci i jedna od najlepših pesama o Beogradu – Grad, bili su najava njenog prvog albuma i muzička lična karta - Metar iznad asfalta. Isti je ostavio trag i utisak koji ne jenjava i mnogi će reći da su joj i danas najveći hitovi Grad, Molila sam anđele i Sama. Usledili su albumi Vidim te kad…, Tri, U ogledalu i Sudar, “kompleti” reči, melodija i emocija od kojih treba izabrati najbolje. Ja se ne usuđujem.

Iako je sarađivala sa velikim brojem muzičara iz zemlje i regiona, njenim opusom dominira autorski pečat, onaj koji ne podilazi trendu, tržištu i nečijem ukusu, već oslikava lični senzibilitet, rasploženje i viđenje stvari. “Komercijalizacija” umetničkog dela, koja neminovno doprinosi većoj brojnosti publike i materijalnoj satisfakciji, nije bio vid kompromisa koji je pravila. Izdvaja se kao neko ko je autentičan i originalan, pa tako uživa ugled i poštovanje koji su kvantitativno nemerljivi i daleko značajniji u njenom sistemu vrednosti.

Ovih dana aktuelna je Panika, nova pesma u kojoj je spojila različite muzičke žanrove i koja svojim ritmom i energijom ima potencijal da postane pravi klupski hit.

Pesma Panika zvuči drugačije od svega što si do sada snimila, a i spot za pesmu iza koga stoji tim mladih i kreativnih ljudi, te prikazuje u do sada neviđenom izdanju? Da li promene i inovacije uvek sa sobom nose i dozu neizvesnost po pitanju reakcija, kao i uspeha konačnog proizvoda?

U ovom slučaju ne. Aranžman za Paniku je uradio hrvatski producent Dash sa kojim sam već sarađivala pred koncert u Sava centru. Tada je uradio obrade nekih mojih starijih pesama i jako mi se dopao njegov muzički senzibilitet, posebno kako spaja moderan i sirov zvuk. Imali smo i par kreativnih rasprava, ja sam htela da u pesmi dominira gitara, on je to zamenio violinama, ali prezadovoljna sam konačnim oblikom pesme.

Verovala sam da će se ljudima dopasti jer ima zaraznu melodiju i tekst u kome svako može da se pronađe. Sretala sam se i sa komentarima da sam u refrenu ponovila stihove iz pesme Sama, ali to sam uradila svesno smatrajući da ne treba da se ograničavam, a i zvučalo mi je bolje od svih ostalih rešenja koja sam imala.

PANIKA

Tvoj poslednji studijski album Sudar, izašao je pre više od 4 godine. Da li su protekle godine, kao i promene na privatnom planu, doprinele tvojoj muzičkoj “zrelosti”, još većoj kreativnosti i inovativnosti? Slažes li se da je krajnje vreme da svoju diskografiju obogatiš novim albumom i da li radiš na tome?

Ja sam već skoro završila album sa obradama Ex-Yu hitova iz osamdesetih, ali upravo zbog promena na privatnom planu nisam bila u stanju da ga objavim i promovišem. Sada sam pak u fazi kada želim dodatno da poradim na tim pesmama, ubacim nove instrumente i proširim izvođački sastav jer jako dugo to najavljujem i ne želim nikoga da razočaram. Volela bih i da sve to proširim obradama i novim aranžmanima nekih svojih starih pesama i tako publiku podsetim na iste.

Na autorskom albumu sa novim pesmama takođe radim, na njemu će se naći Panika, Pazi šta sanjaš koju sam objavila kao singl 2010. godine, Pravo na bol koju sam iste godine izvela na Budvanskom festival, ali je nisam promovisala u Srbiji i nove pesme na kojima radim. Trenutno sam jako inspirisana i u kreativnom raspoloženju, često zapisujem nove stihove i komponujem, tako da verujem da ću do leta uspeti da završim novi album i neću se ograničavati time da li će se vremenski poklopiti sa izlaskom obrada.

Bez obzira na to sto traješ godinama i što si se više puta dokazala kao kvalitetan autor i izvođač, na solistički koncert si jako dugo čekala i napokon si ga održala 20. maja 2010. godine u Sava centru. Nakon solidne vremenske distance, kakvi su osećaji u tebi kada se setiš te večeri?

Divni! Nedavno sam gledala snimak koncerta na tv-u i prisetila se kako sam veliki posao tada uradila. Nisam imala veliku kuću koja je stala iza mene i pomogla mi da sve izguram, već sam sve uradila uz pomoć svoje ekipe i naravno uz pomoć sponzora koji su neophodni.

A na koncert se čekalo jer su takve bile okolnosti. Mnogi su me savetovali da nakon prvog albuma, sa kojim sam postigla veliki uspeh, održim koncert, ali tada sam imala samo 11 pesama i nisam želela da pevam obrade niti pesme iz svoje prethodne karijere kako bih ispunila repertoar. Nakon drugog albuma posebno nije bio trenutak zbog haotičnog stanja u zemlji, a kasnije iako su postojali umetnički uslovi nisu postojali tehnički. Kao neko ko je tokom ovih godina toliko ulagao u svoju karijeru nisam htela da samo izađem na binu sa bendom i pevam. Uvek sam ulagala u video prezentaciju i kvalitet svojih omota, fotografija i spotova, pa sam želela da i koncert bude praćen adekvatnim video radovima, plesom i koreografijama, na šta sam posebno stavila akcenat sa poslednjim albumom, a svi ti uslovi su se stvorili tek tada.

AnaStanic2.jpg

Danas je profit jedna od ključnih vrednosti koja često u drugi plan stavlja sve ostalo. Iako ste tvoja karijera i ti pokazatelj suprotnog principa, koji projekat ili poslovni angažman (album, singl, nastup, reklama itd.) ti je bio naisplativiji do sada? Da li je teško ne praviti kompromis sam sa sobom u vremenu kada je sve “na prodaju” ili je to ipak “mit”?

Neobično mi je da odgovaram na ovo pitanje, ali pošto je to u duhu vašeg portal koji uglavnom posećuju mladi i student, budući stručnjaci koji su preduzetnički usmereni, odgovoriću. Poslednji studijski album Sudar je bio praćen jako dobrim sponzorskim paketima, kao i sitnijim sponzorstvima koja nisu bila toliko medijski vidljiva, ali su bila finansijski isplativa. U toj godini sam imala i mnogo svirki za koje sam dobila visoke honorare. Tako da koliko god da sam vremena i energije uložila u taj album, a bio je preskup jer sam sarađivala sa 4 producenta, imao je 14 pesama, rađen je i u Hrvatskoj gde sam često putovala, na kraju mi se vratilo i isplatilo.

Uvek sam mnogo ulagala i mnogo plaćala sve što smatram važnim, ali s druge strane dolazilo je i do prepoznavanja i vrednovanja od strane velikih firmi koje su me zvale, pomagale i sa kojima sam sarađivala. Ne zarađujem novac tezgareći, kroz to sam prošla kada sam bila u Moby dick-u, a kada sam započeka solo karijeru rekla sam menadžeru da ne želim da nastupam češće od 2 puta nedeljno. Kada si stalno na putu i stalno pevas, ne možeš da se fokusiraš na sledeći album, spotove, intervjue, pa ni na svakodnevni život, a to nisam želela.

Bilo je i trenutaka kada mi je bilo teško pa sam pomislila da li sam pogrešila sto neki poziv ili ponudu nisam prihvatila, ali ta dilema me brzo prođe i i dalje se tvrdoglavo držim svog principa.

Česti komentari o tebi tiču se utiska da si nedovoljno medijski zastupljena i da bi u skladu sa onim što jesi i što predstavljaš, trebalo da budeš mnogo angažovanija pa samim tim i popularnija. Da li je tokom tvoje karijere zaista postojalo nerazumevanje i neodobravanje od strane medija da budeš više promovisana, ili je slika koja postoji o tebi posledica ličnog izbora da budes dozirana i ne praviš kompromise zarad komercijalnog uspeha?

Malo pre sam spomenula svoj princip, a isti se odnosi i na to da se u medijima pojavljujem samo da bih promovisala svoju muziku, a ne da bih govorila o privatnom životu. Takav stav mnogi ne razumeju i nervira ih, zbog čega sam neka vrata sebi zatvorila. Bilo je miniranja i neodobravanja da se negde pojavim, ali s druge strane nikada nisam bila neprofesionalna i uvek sam ispoštovala svaki dogovor na koji sam prethodno pristala. Nikada nisam bila ni deo klanova, niti su iza mene stajali čelnici koji su se zalagali za mene. Ja sam individualac koji gradi fer poslovne odnose i takav pristup ne bih menjala jer i ne želim da budem u svakoj čorbi mirođija. Naravno bilo je i izuzetaka, kada su pisali o mom venčanju i rođenju detetu, ali to je nešto što nisam mogla da kontrolišem.

Diplomirala si filmsku i televizijsku produkciju na FDU i jedna od stavki tvog CV-a jeste da si producirala film Apsolutnih 100. Ipak više puta si izjavila da ti taj poziv ne odgovara i da je posao filmskog producenta prenaporan, posebno za ženu. Kako bi ocenila kvalitet nastave na svom fakultetu i da li bi neku mladu osobu iz svog okruženja ohrabrila da studira isto? (Koje profesije smatras najprofitabilnijim danas?)

Posao tv producenta može biti jako isplativ ako si vredan, posvećen i ako poznaješ ljude. Mislim da to važi za sve profesije. Ako si prodoran, komunikativan i trudiš se, postići ćes rezultat. Mnoge moje kolege sa fakulteta sada rade na tv projektima, serijama i reality show programima. Vidim njihova imena na špicama i zbog toga mi je jako drago.

AnaS1.jpg

Da li misliš da je za mladog stručnjaka u Srbiji perspektivnije da pokrene sopstveni biznis ili da karijeru gradi u velikim kompanijama/institucijama, i zašto?

Nisam sigurna, jer iako radim od svoje 18 godine, nikada nisam bila deo velike kompanije i nikada nisam imala platu. Sama sam osmišljavala projekte i bacala se u vatru jer verujem u lični trud i zalaganje, ali u današnje vreme to možda i nije dobar savet. Kada sam ja počinjala bilo je drugačije, a treba biti svestan koliko je danas situacija loša. Danas je možda bolje sigurnost graditi u nekom većem timu i firmi, a vremenom se osamostaliti i pokrenuti nešto svoje kada se ukaže prilika.

Neko vreme si živela u inostranstvu gde si i nastupala kao pevačica i snimila par pesama na engleskom i francuskom, ali si se kao i većina naših umetnika koji su prolazili kroz tu fazu, vratila u Beograd gde si nastavila karijeru i nedavno zasnovala porodicu. Šta si naučila živeći preko, šta taj život čini tako privlačnim, i šta je u tvom slučaju presudilo da se ipak vratiš?

Otišla sam u Pariz 2000. godine kada sam stekla utisak do zbog atmosfere u zemlji ne mogu da napredujem ni kao umetnik ni kao čovek. Nisam znala jezik, niko me tamo nije čekao, ali imam avanturistički duh i želela sam da vidim kako ću se snaći u tako velikom gradu koji je zapravo svet u malom. Ovde sam rano stekla popularnost i počela da radim, mislila sam da sebi dugujem običan devojački život. Tamo nisam ni morala da radim jer sam imala ušteđevinu od dva albuma koja sam bila objavila i uživala sam u svakodnevici. Brzo sam naučila jezik, što je za Pariz posebno važno, stekla prijatelje, povezala sa se producentima i snimila pesmu Molila sam anđele na francuskom jeziku u Londonu.

Onda je krenula igra čekanja što mi se nimalo nije dopalo. Kao neko ko je navikao da sam pravi inicijativu i oblikuje svoje projekte i vreme, nisam mogla da podnesem da treba da budem u pripravnosti zbog nekog poziva na koji se dugo čeka, a ako se ne dogodi nikom ništa. U međuvremenu sam pravila pesme, tada je nastala i melodija za 20, 30 godina, rekla sam menadžeru da moram da se vratim u Srbiju da vidim svoje i snimim nešto, ali da ću se vratiti. Ipak, nisam se vratila i nikada se nisam ni pokajala. Koliko god da sam ambiciozna i da volim da idem ka velikom cilju, ako je cena koja treba da se plati preskupa, spreman sam da odustanem i da na to ne gledam kao na neuspeh već kao na veliko iskustvo.

Šta bi posavetovala nekome ko želi da gradi muzičku karijeru?

Da ne ide po svaku cenu za onim sto je sveprisutno i komercijalno, sem ako to nije ono što voli, sluša i kroz šta zeli da se iskaže. U vreme hiperprodukcije i poplave slične muzike, mislim da je važno i dobro da se ne trudite da se dopadne svima već da se nametnete originalnošću i po zvuku i po imidžu. Budite dosledni sebi i iskažite svoju indiviualnost, makar se to dopalo samo određenoj grupi ljudi.