10 činjenica o HIV-u/AIDS-u

FOTO: Voice of America

10. Odakle je potekla
Postoje dva soja HIV-a; HIV-1 (koji je primećen kod šimpanzi) i HIV-2 (koji je potekao od malog afričkog majmuna). Unutar ovih sojeva, postoji takođe nekoliko podvrsta. Daleko najsmrtonosnija verzija je HIV-1. Kada je tačno HIV-1 prešao na ljude možda nikada neće biti poznato; većina naučnika slaže se da je to bilo malo pre 1931. i verovatna posledica plemenskog ukusa za šimpanze, tj. „divlje meso“.
Virusi nisu živi u uobičajenom smislu, i često odstupaju od našeg shvatanja toga kako se organizmi ponašaju i evoluiraju. Veruje se da su najraniji sojevi HIV-a koji su zarazili ljude bili blaži i ponekad zaustavljani imunim sistemom. Vremenom, virus se osnažio, mutirao i rekombinovao. Do ranih 80-ih, kada je otkriven, praktično je postao smrtna kazna.

9. Najraniji slučajevi
Najraniji potvrđeni slučaj AIDS-a kod ljudi desio se u Kinšasi, glavnom gradu Demokratske Republike Kongo. Identifikovan je u očuvanom uzorku tkiva iz 1959. Infekcija je „preplivala“ Atlantik naredne decenije; prvi poznati Amerikanac, tinejdžer iz Misurija Robert Rejford, umire od AIDS-a 1969. Doktori smatraju da je Rejford verovatno bio žigolo. Do 1977, AIDS je počeo da odnosi živote u Evropi. Norveški mornar Arvid Noe prva je znana žrtva.
Ima indicija da je AIDS kružio Evropom posle Drugog svetskog rata, zasnovanih na talasu dece umrle od PCP-a, bolesti koja pogađa samo one s oslabljenim imunim sistemom. Njeno prisustvo je skoro siguran znak da pacijent ima AIDS. Holandski istraživač pratio je epidemiju do baltičkog lučkog grada Gdanjska, odakle se raširila kontinentom. Veruje se da je zaraza proširena tada relativno ustaljenom praksom ponovne upotrebe igala. Iznenađujuće, „samo“ (navodnici prev) oko trećina dece je umrla, što sugeriše da se virus još uvek nije bio promenio u potpuno smrtonosnu verziju prepoznatu danas.

8. Nulti pacijent
Francusko-kanadski stjuard Gejtan Dugas često je ocrnjen kao „Tifusna Marija“, ili „Nulti pacijent“ AIDS-a u Americi. Ovo je kontroverzan stav jer Dugas sigurno nije bio prva osoba inficirana AIDS-om, čak ni u Severnoj Americi. Prvi poznati Amerikanac bio je tinejdžer iz Misurija, podlegao 1969. Pa, ipak, vrlo verovatno je Dugasov promiskuitet uzrokovao da se zaraza široko rasprostrani. Velika većina ranih slučajeva dijagnostikovanih u Sjedinjenim Državama najverovatnije potiče direktno od Dugasa. Karijera stjuarda omogućavala mu je da se lako kreće između velikih gradova, i njegova navika posećivanja gej sauna dovela ga je u dodir sa stotinama muškaraca, koji su zauzvrat zabavljali nekoliko partnera. To je vodilo eksponecijalnom širenju zaraze, koje se desilo tokom 1980-ih. Gejtan Dugas umro je 1984, otkazivanjem bubrega uzrokovanog infekcijom.

7. Kamuflaža

HIV/AIDS je mnogo strašniji od ostalih zaraza, zbog njegove sposobnosti da zaobiđe imuni sistem i onda ga uništi. Kada virus uđe u sistem, sakrije se u ugljene molekule šećera koji prianjaju uz njegovu površinu, „vara“ telo da misli da je virus hranljiv. Ipak, istraživanje pokazuje da možemo biti u prilici da iskoristimo ovu adaptaciju protiv HIV-a. Molekuli šećera koje napada nešto su drugačiji od onih koji se inače nalaze u ljudskom telu – dovoljno da može biti moguće da se sintetiše vakcina koja bi pomogla organizmu da prepozna virus i natera imuni sistem da ga napadne.

6. Poznati
Mnoge poznate osobe podlegle su AIDS-u, ličnosti različitih koliko su teniska zvezda Artur Eš i frontmen Queen-a Fredi Merkjuri. Važno je istaći da su se mnogi od ovih ljudi (kao i onih iz opšte populacije) zarazili iz običnih transfuzija krvi, pre nego rizično se ponašajući. Takva je bila sudbina plodnog pisca naučne fantastike Isaka Asimova, koji se inficirao infuzijom nečiste krvi tokom bajpasa. Možda najpoznatiji slučaj selebritija s HIV-om je Medžik Džonson, koji se redovno pojavljuje u sportskim televizijskim emisijama i izgleda zdravo uprkos životu s HIV-om preko dvadeset godina. Neki tvrde da mu bogatstvo omogućava da priušti sebi eksperimentalne lekove.

5. Namerna infekcija
Biološki rat poznat je od davnina: okupatori bacaju kužne leševe preko zidina tvrđave i ćebad ogrezla u virusne boginje, među ostalim metodama. Možda ne treba da čudi što se HIV/AIDS ponekad koristi kao oružje, ali stvarnost je i dalje jeziva. U zatvorskom sistemu Južne Afrike, strašna „Brojevna banda“ primenjuje silovanje od strane zatvorenika zaraženih AIDS-om kao kaznu. Žrtva se seče da osiguraju prenos u zastrašujućem procesu koji nazivaju „sporo bušenje“.
Drugi slučajevi, kao što je njujorški Njušon Vilijams, u našem su (prevod s američkog, prim. prev) dvorištu. Vilijams je imao seks s desetinama – možda čak i stotinama – žena kad je čuo da je HIV pozitivan. Inficirao je najmanje 14 žena, i dvoje njegove dece rođeno je s virusom, ali stvarni broj može biti daleko veći. Iako je Vilijamsova zatvorska kazna istekla 2010, država ga drži iza rešetaka kao opasnost društvu, a proces se trenutno vodi da ga osudi na neodređeno vreme zatvora.

4. Hemo-Goblin
Ne rezonira svaki superheroj s publikom; za svakog Betmena ili Vulverina, postoji Akvamen. Ali, ono što je kreativni tim mislio osmislivši „Hemo-Goblina“, nepojmljivo je. Pojavivši se u vašingtonskom stripu „Novi čuvari“ 1988. (kada je znanje o AIDS-u bilo u začetku), Hemo-Goblin bio je HIV pozitivni vampir kog grupa za prevlast belaca koristi da zarazi manjine. On uspeva da prenese HIV nesigurnom gej superheroju Ekstranou pre nego što i sam umre od AIDS-a, srećom u jedinom broju stripa.

3. Imunitet
Iako verovatno niko nije stvarno „imun“ na HIV/AIDS, postoje neki ljudi koji pružaju jak otpor. Naučnici su otkrili najmanje dve različite adaptacije, jednu koja odbija infekciju na prvom mestu, i drugu koja sprečava HIV da se razvije u AIDS. Prva je genetska mutacija prevashodno prisutna kod Skandinavaca. Mutacija, zvana CCR5-delta 32, sprečava ulazak virusa u ćelije. Istraživanje pokazuje da je ova mutacija moguća posledica evropske istorije smrtonosnih kuga.
Većina ljudi kada postane HIV pozitivna, osim ukoliko uzmu ogromnu količinu lekova, samo je pitanje vremena do podleganja bolesti. Ipak, nekoliko ih je (1 u 300) čiji imuni sistem uspeva da potisne bolest. Takozvani „HIV kontrolori“ izgleda da poseduju nešto drugačije proteine u krvi, koji drže virus na odstojanju. U toku su studije kako ova razlika u genomu može da zaustavi razvoj HIV-a kod manje srećnih pojedinaca.

2. Slučaj Džefrija Bouersa
Godine 1984, mladi advokat Džefri Bouers našao je posao u Bejker i Mekenzi, jednoj od najvećih firmi na svetu. Ubrzo potom, počeo je da pokazuje simptome AIDS-a, uključujući Kapošijev sarkom. Uprkos pohvalama šefova, Bouers je otpušten, a firma se nije držala uobičajenih otpusnih procedura. Bouers se žalio Odseku za ljudska prava države Njujork. Njegov slučaj bio je jedan od prvih slučajeva diskriminacije zbog AIDS-a u istoriji prava. Proces je počeo 14. jula 1987. Nažalost, Bouers je poživeo još samo dva meseca. Slučaj se povlačio šest godina, da bi firma na kraju bila dužna da plati 500.000 dolara odštete plus sve što bi Bouers zaradio da nije bio nepravedno otpušten. Došlo je do vansudskog poravnanja, i firma je isplatila Bouersovu porodicu.
Priča Džefrija Bouersa postaće predložak za film Toma Henksa „Filadelfija“, nastao od intervjua koje je njegova porodica dala godinu dana nakon Džefrijeve smrti. Producenti su obećali porodici kompenzaciju kad se film pojavi, ali prava na isti prodata su drugom studiju. Bouersova porodica podnela je tužbu, i opet je van suda došlo do nagodbe za neobjavljenu sumu novca. „Filadelfija“ je osvojila nekoliko nagrada, uključujući Oskara za najboljeg glumca Henksu.

1. Potraga za lekom
Poslednjih meseci, vesti su bile prepune priča o lekovima za AIDS na vidiku, uzbudljivom novom istraživanju, i čudotvornih priča o opstanku. Priča Timotija Brauna je posebno obećavajuća; Braun je živeo s HIV-om duže od dekade. Kada mu je dijagnostikovana leukemija, doktori su mu presadili koštanu srž, trošeći sve njegove zalihe a onda koristeći koštanu srž donora s mutacijom koja se bori s AIDS-om. Danas, Braun izgleda izlečen od HIV-a. Neki trag zaraze koji možda ima ne može da inficira njegove ćelije. Nažalost, proces korišćenja koštane srži je po sebi veoma rizičan – 40 % smrtnog rizika. Očito, mnogo napretka treba da se ostvari pre nego što ovo može biti smatrano praktičnom terapijom.
U Misisipiju, beba rođena od majke s HIV-om izgleda je izlečena posle agresivnog tretmana antiretroviralnim lekovima ubrzo nakon rođenja. Dete sada ima skoro tri godine, bez znakova infekcije. Naravno, ovi slučajevi su retki, i doktori upozoravaju protiv samozadovoljstva. Rano otkrivanje je i dalje ključni faktor dugog života zaraženog HIV-om. Čini se da je svaki lek za virus još uvek daleko.

IZVOR: LISTVERSE